Ovih dana pratimo veliku tragediju koja pogadja Japan.
To je jedna udaljena zemlja, cije stanovnike uglavnom veoma slabo poznajemo.
Ali, kada se pomene Japan i Japanci, meni uvek prvo padne na pamet pomoc naroda Japana, koju su nam nenametljivo poslali nakon 5-og oktobra, nakon sto nas je Milosevicemv rezim bio doveo do prosjackog stapa: poslali su namenska sredstva da se kupi 100 autobusa gradskog saobracaja. I danas mozemo videti te autobuse zute boje, sa ukrstenom japanskom i srpskom zastavom.
Mene je duboko dirnula poruka jedne takve pomoci: nije bilo busanja u prsa i samohvaljenja nekom impozantnom sumom novca, kako bi svi znali da je darodavac nekakav veliki dobrocinitelj, nije bilo uslovljavanja, diskrecija kojom je pomoc ponudjena sluzila je i da se sacuva ponos ljudi koji su tu pomoc primili (na zalost je velika istina da se 'pomoc' cesto daje da bi se 'pomognuti' ponizio...) - a priroda je pomoci bila takva, da je u najkonkretnijem smislu podstakla ljude...da rade! (time sto su ponovo mogli da redovno i bez ponizavajuceg guranja putuju do svojih radnih mesta...!)
Koliko smo samo mogli da naucimo od Japanaca - pokazuje i ovaj primer njihovog racionalnog ali i ljudskog pristupa resavanju jednog takvog problema kao sto je pomoc jednom udaljenom i prilicno malobrojnom narodu kao sto smo mi, a kome su na prenesni nacin pruzili ruku da se iscupaju iz blata i time pokazali svoje prijateljske namere...
Iako ne sumnjam u sposobnosti nasih prijatelja Japanaca, iako nisam u stanju da ih materijalno pomognem, iako su kataklizmicki procesi sudaranja cetiri tektonska platoa nad cijim se grotlom Japan nalazi - poceli verovatno i pre nastanka ljudskog roda, mnogo pre nego sto su ljudi uopste naselili ova ostrva - te prema tome nose i jednu odrednicu 'neumitne sudbine', ja svim svojim bicem zelim sto vise moralne snage i vitalnosti ovim neverovatnim ljudima!
Nepoznati nasi japanski prijatelji, moji prijatelji Hideo i Humije, moje misli su uz vas!
Broj komentara: 8:
'Ako ovih dana sretnete Japanca u svom gradu, poklonite mu jabuku.'
- nepoznata poznavateljica o izražavanju najdubljeg poštovanja; načuh maloprije, prolazeći kraj televizora u drugoj sobi.
Mladić vrlo smireno daje izjavu reporterima.
Rez, širenje kadra: ravnica prazna do horizonta. U blatu samo komad naplavine. Na njoj onaj mladić spustio glavu na ruke i sjedi.
komadić zemlje
zasadivši odlazim
gle eno vrbe
- Yosa Buson /1716.-1783./
E, znas da mene ovo sa Japanom zaista baca u neku tesku depru. Nesretnici, samo zamislis (pokraj onih konkretnih problema tipa da nema struje, vode, hrane, grejanja i slicno - opasnost od radijaciuje: ne da li ce je biti, vec koliko ce je biti...
Onda zamislis prakticno neizbezno osiromasenja tog naroda, pa mic po mic kako to ima sve da dodje do nas i rasturi nas jos vise (a mi Japanci nismo...) jooooooj.
Bas se osecam pesimisticno... :-(
Eh... depra je luksuz koji si u ovom trenutku nitko ne bi smio priuštiti. Ovo je jedna od onih che sarà sarà situacija kad djetetu kažeš 'Nije ništa, mišu malenišu' i daš mu prvi kamenčić koji ti zapne za oko. Odabereš jedan i za sebe, staviš ga u džep i povremeno ga gledaš sa smiješkom da izbjegneš taštinu boli.
A činiš što možeš, koliko možeš i kako najbolje znaš.. A ti, eMPe, barem svašta znaš. No evo ti dolje kod jabuke i malo sunčanih šafrana s otoka. Ja bolje nit imam, niti znam :)
Ne znaš je li gora ova katastrofa što te smlavi odjednom (potres je koma, ali meni su još veći užas oni desetmetarski valovi) ili kad te nevolja ždere malo pomalo pa se na nju navikneš k'o magare na samar. Ali što kažeš onaj kamenčić je velika stvar. I Crveni križ, nadam se.
Meni nekidan bila jedna što joj tata ide na operaciju srca. Poslije vidim dolje ju pred kućom čeka neki mlađi tip, sigurno nije tata, i kupi lovu koju je isprosila.
Hvala ti za ovaj divni prizor na fotografiji. Podsetio me je na nešto;
Ne znam da li si ikada pročitala ove stihove?
STIHOVI DUGIH ZUBA
negužvanu rukovet zvukova frule
slušam
a crtu svetlosti vidim
siluetama travki propletenu
iz muklog kamena u kome spavam
Lijep spoj trenutka i vječnosti. Ne, nisam ih čula..
Opirem se poeziji koliko mogu, ona je sklizak teren kao i muzika, bolje joj je u sferi najprivatnijeg gdje ima punu slobodu i dovoljno tišine :)))
Dakle, hvala ti, dijeljenje poezije uzimam kao čin povjerenja.
Najviše mi se zapravo dopada taj starački naslov, a i stihovi pomalo prizivaju Kadmove korake dok sije zmajeve zube oko Tebe, a nešto/netko iz kamena sluša. Bila je to mitska sjetva ljudi... Zgodan čas da spustim poklopac :))) /puna mi glava šlusa 29. i njegovih okrutnosti - gle uru. Treba izdržati još pet ovakvih dana../
@eli: a propos trešnje i valova, ono što zapravo najviše brine je radijacija..
jako mi se dopao jutrošnji komentar vukov-colića na tportalu - http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/117258/Igra-s-atomskim-sibicama.html
jest DVC star i katkad preopširan, previše stvarno analitičan za ukus konzumenata novih medija, ali... izvještavao je još s Otoka Tri milje i zna o čemu govori. Pa kad malo mućneš glavom u svjetlu njegove zadnje rečenice i vidiš da živiš u prastaroj kućerini, u gradu na supertrusnom području, sa starom nuklearkom takorekuć u predgrađu o kojoj ti također desetljećima pričaju bajke... mislim... bude ti malo neugodno, ne?
Da neugodno, kad samo čujem one tipove što je vode kako govore da je najsigurnija na svijetu, sva se naježim
Objavi komentar